Укупно приказа странице

субота, 9. октобар 2010.

DA SAM PAROH…




Dobro je naravno, pope prijatelju, živjeti u prošlosti. Ovo je onaj balsam što milostiva priroda ulijeva u srce onijem koji će se skoro maniti poslova ovoga svijeta, i sići će dolje zemlji u krilo da spavaju smrtni sanak, pokriveni travom i otajstvom.
Koliko se više privlačimo koncu života, toliko slađe prizivamo prošlost.
I ja sam ti čitav u prošlosti. Zanijećem i vjerom, poput Jezekilja, oživljavam mrtve da mi stoje pred očima, i da mi pričaju o danima što prođoše. Ove lijepe misli, ove sjajne utvare reče mi, kao makovke i tratori, stazicu put groba, kojom iđem sad veselo a sad tužno.
Kažeš da si paroh. Ja ti se radujem, što je to za tebe, i za svakoga sveštenika, najbolja služba da koristi braći svojoj. Srećan si što ti je malena parohija, jer je lakše možeš obuhvatiti svojom brigom i pastirskom ljubavlju. Srećan si da ti je daleko od grada parohija, jer ti neće ući u nju političke malenkosti i moralne gadosti, koje u gradovima truju srca, duše, pa i vazduh.
Pitaš me: kako bi ja radio i postupao da sam paroh?
Da sam paroh, kao i ti, usadio bih tvrdo u svoje srce da sav moj život posve pripada crkvi, to jest ljudima pobraćenijem u Isusovoj misli, i vjeri, što samo jedino ovaki sastavljaju živu crkvu Božiju.
Da sam paroh, za sebe bih malo tražio, što parohu treba malo; sve bi tražio za svoje stado, koje je Božije stado. Ne bih  silom nego ljubavlju postupao s narodom; ne bih mu gledao na džep, nego na srce; ne bi nikada pomislio da sam viši, važniji i bolji od drugijeh Hrišćana (1. Petrova 5,2-4).
Da sam paroh, dvije bi mi knjige vječito stajale otvorene pred očima: Isusovo Jevanđelje i patnje mojega naroda. Danju bih i noću čitao prvu, da njenim duhom ispunjen, poutješim drugu. U drugu bih se duboko zadubio, da se ojadim jadom svojega naroda i da shvatim prvu. Hristova bi me ljubav nizila dolje gdje moj narod strada, a patnja bi me mojega naroda visila gore gdje Hristos sjaje, danima budućnijeh, boljijeh vjekova.
Da sam paroh, ne bi čekao da se razbole moji parohijani i dođu na umor da ih pohodim. Zdrave bi ih često pohodio, kad bi bili bolesni i na umoru, videći me kod postelje, ne bi me smatrali predhodnikom smrti, nego starijim prijateljem i bratom, koga su obično viđali i slušali u svojoj kući.
Da sam paroh, svaku bih nedjelju i svaki svetac tumačio Jevanđelje svome narodu; riječju bih Isusovom hranio duše. Ovom bih riječju svjetovao, onom bih zaklinjao, ovom bih molio.
Da sam paroh, kao što si ti, moji me parohijani ne bi čuli govoriti o politici; politika ne prilikuje službeniku Božije riječi, jer je ona naravno puna laži, zasijeda i zvoca. Pavle apostol piše Timoteju ljubaznome sinu; "Sluga gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude krotak k svima, poučljiv."
Evo ti pope, prijatelju, kako bih ja radio i postupao, da sam paroh. Čitav bih sebe tražio i istražio za narod svoj, pa bih, ispunjen nadom i vjerom, čekao vrijeme svojega odlaska, dan svoje smrti. Narod bi me moleći i plačući ukopao, i na mome grobu urezao slovima ljubavi: svakome bješe sve.
Pozdravi svoje, stani mi zdravo i veselo.
U Tarantu, oktobra 1897.


Iz knjige: Ljudevita Vuličevića: "njegov život i rad" Biblioteka srpskih pisaca, Beograd, Narodna prosveta, 1930. godine (Prvi put objavljeno u listu Dubrovnik 1897. godine, u broju 46.)

1 коментар: