Укупно приказа странице

субота, 9. октобар 2010.

POŠTOVANJE MOŠTIJU



Poštovanje moštiju svetaca je još jedan ustaljeni običaj Pravoslavne crkve koji prof. dr Dimitrije Popadić potvrđuje obrazloženjima i dokazima nekih crkvenih otaca, ali opet bez obrazloženja i dokaza iz Svetoga pisma.

Izlaganje i odbrana učenja o poštovanju moštiju svetaca

Popadić kaže: „Značajno je pomenuti da je određena vrsta domaće svetkovine svetitelja bio drevni hrišćanski običaj. Rukopisi crkvenih otaca svedoče da je hrišćanska Crkva već u prva tri veka svoga postojanja postavila snažne temelje za teološku i običajnu nadgradnju poštovanja svetaca time što je negovala kult mučenika, poštovala i čuvala njihove mošti i proslavljala godišnjice njihovog mučeništva (i imenovala te dane njihovim imenima)”. Poštovanje moštiju je povezano i s traženjem pomoći u molitvi od svetaca. Popadić iznosi značajan razlog zašto se mošti svetaca moraju naročito tretirati. Obrazlažući takozvano verovanje ranohrišćanske crkve, on kaže: „Mučenici i drugi duhovni zaslužnici kao što su ispovednici i askete, imaju stratešku ulogu u zastupničkim molitvama i da se, između ostalog i zbog toga, njihove mošti moraju naročito tretirati i spomen na dan njihovog mučeništva proslavljati” (str. 105–106). Kao dokaz da je rana crkva, između ostalog, poštovala i čuvala svetiteljske mošti i time postavila snažne temelje za teološku i običajnu nadgradnju poštovanja svetaca Popadić uzima Polikarpovo mučeništvo. „'Polikarpovo mučeništvo' je jedno od najstarijih pisanih svedočanstava hrišćanskog mučeništva (izvan Novog zaveta). U njemu je očevidac ovih događaja opisao hapšenje, suđenje i smaknuće Polikarpa, osamdesetšestogodišnjeg biskupa crkve u Smirni, koje se dogodilo 22. februara 167. god. (prema Eusebiju). Ovaj spis je izvanredno značajan za pravilno shvatanje kako načina na koji je crkva tretirala mučenike hrišćanske vere uključujući fizičke ostatke njihovih tela tj. mošti, tako i za razumevanje običaja njihove svečane komemoracije, koji je, verujem, već tada (sredinom drugog veka!) bio ustaljen. Naime, Polikarpovo mučeništvo 18, 2 i 3 glasi: '(2) Kasnije smo uzeli njegove kosti, koje su dragocenije od dragog kamenja i čišće od suvoga zlata i smestili smo ih na odgovarajuće mesto. (3) Tamo, okupljeni zajedno – kako već možemo – srećnima i radosnima, Gospod će nam dozvoliti da slavimo rođendan njegovog (Polikarpovog) mučeništva za sećanje na one koji su se već izborili u borbi, i za trening i pripremu onih koji će to učiniti u budućnosti'”. Popadić objašnjava: „Iz ovog pisanog svedočanstva vidimo da su Polikarpove mošti uzete i namerno odložene 'na odgovarajuće mesto' između ostalog i zato što se očekivalo da će se na tome mestu hrišćani okupljati (najmanje) na godišnjicu njegovog mučeništva. Smatram da se ovo očekivanje zasnivalo na tada već ustaljenom hrišćanskom običaju vezanom za ovakve situacije. Proslavljanje 'rođendana njegovog mučeništva' se u ovom odlomku najavljuje, a najavljuje se zato, verujem, što je ona bila, na osnovu dotadašnje crkvene prakse – izvesna; i to izvesna do te mere da su odlaganjem moštiju 'na određeno mesto' za nju već izvršene praktične pripreme”. U nastavku, Popadić navodi Vasilijevo svedočanstvo i verovanje u vezi sa praksom poštovanja moštiju: „Treći detalj je Vasilijevo pismo Asholijusu, vladici Solunskom, u kojem mu Vasilije srdačno zahvaljuje za njegov uspešan trud oko slanja moštiju svetog Save (koji je nakon mučenja bio udavljen 372. god.), što svedoči o Vasilijevom verovanju da se mošti mučenika ne mogu tretirati jednako kao i svi drugi posmrtni ostaci. Razlog tome je nastavak Božijeg delovanja kroz mošti mučenika. Naime, u svojoj propovedi 'četrdeset mučenika', govoreći o njihovim moštima, Vasilije kaže: 'Često vam je teško da nađete jednoga da se moli za vas; a ovde su četrdeset. Gde su dvoje ili troje sabrani u ime Gospodnje, Bog je tamo; a gde su četrdeset – ko može sumnjati u Njegovu prisutnost? To su oni koji poput utvrđenja čuvaju našu zemlju'. Ovi i mnogi drugi odlomci iz Vasilijevog pisanog spomenika svedoče o verovanju hrišćanske crkve četvrtoga veka vezanim za mošti mučenika (uključujući Božansko delovanje kroz njih).
Smatram da se već iz ovog kratkog osvrta može utvrditi ne samo postojanje ranohrišćanske tradicije poštovanja svetaca, u smislu negovanja kulta mučenika, poštovanja i čuvanja njihovih moštiju i proslavljanja godišnjice njihovog mučeništva, već i postojanje teoloških interpretacija mesta i uloge zastupničkih molitava svetaca. Isto tako, ne vidim razlog da se sumnja u postojanje običaja domaćih svetkovina svetitelja, a naročito u vreme Fotija. Peta grana njegovog Nomokanona donosi nedvosmislenu osudu onih 'koji hule i gnušaju se ljubavi i ne odlaze kada neko od krstjana gozbu priredi za sećanje na svetitelja, ili nekako drugačije na delo ljubavi pozove'. Naime, određeni broj vernika je ovaj 'običaj u crkvi ljubljenih' oštro osuđivao, 'gnušao' ga se i odbijao poziv da na njemu učestvuje” (str. 106–110).
Popadić je naveo ovih nekoliko primera da bi potvrdio, kako sam kaže, da je praznovanje sećanja na svetitelje (poštovanje njihovih moštiju) i traženje njihove pomoći u molitvama praksa koja je prisutna gotovo od samog početka istorije crkve i da nije naknadni fenomen koji joj je neosnovano pridodat (str. 106).
Knjiga Vera Svetih o poštovanju moštiju svetaca dodaje sledeće: „Šta su svete mošti? Neraspadljivi ostaci svetiteljskih tela, koja su pokazala čudotvornu moć. Postoji li primer u Bibliji koji pokazuje čudotvornu moć svetiteljskih moštiju? Postoji, vidi 2. Car. 13:21: 'Potom umre Jelisije i pogreboše ga. A druge godine udariše čete Moavske na zemlju. I dogodi se kad pogrebavahu nekoga čoveka, ugledaše četu i baciše čoveka u grob Jelisijev; i kad čovek pade i dotače se kostiju Jelisijevih, ožive i usta na noge svoje'.
Iz Svetog pisma doznajemo da je svemogući Bog ponekad činio čuda kroz mrtve, beživotne stvari, na primer:
Kroz Mojsijev štap (Izl. 4:2),
Kroz zmiju od bakra (Br. 21:9),
Kroz Jelisijeve kosti (2. Car. 13:21),
Kroz Hristove haljine (Mt. 9:20),
Kroz ilovaču i banju Siloamsku (Jn. 6:7),
Kroz senku sv. ap. Petra (Dela 5:15),
Kroz maramice i ubruse sv. ap. Pavla (Dela 19:12).
Stoga nema sumnje da je Gospod činio čuda kroz svete mošti”.[1]

ODGOVOR NA UČENJE O POŠTOVANJU MOŠTIJU

1. Odgovor na izlaganje prof. dr Dimitrija Popadića

Popadić zasniva svoju odbranu ovog verovanja na ranoj crkvenoj tradiciji: 'Polikarpovo mučeništvo' prema Eusebiju, svedočanstvo i verovanje svetog Vasilija Velikog, i ostali rukopisi crkvenih otaca. Međutim, svoju odbranu on ne zasniva na Svetom pismu.
Već smo zaključili da celokupna crkvena tradicija, bilo pravoslavna ili katolička, kao i crkvena tradicija koja pokriva prvih tri stotine godina posle Hrista, ima podložan položaj u odnosu na Sveto pismo. Što znači da ona služi samo kao svedok koji svedoči o verovanjima i praksama pojedinaca i zajednica kroz istoriju, ali ona nije i nepogrešivi svedok, a kamoli nepogrešivi sudija koji određuje ispravnost ili neispravnost tih verovanja i praksi. To čini Sveto pismo. Prema tome, dokazi – koji izviru iz crkvene tradicije – o poštovanju moštiju svetaca, nimalo ne obavezuju savest hrišćanina, ukoliko ne izviru i iz Svetoga pisma. Beznačajno je pominjati da je određena vrsta domaće svetkovine svetitelja bio drevni hrišćanski običaj ako taj običaj ne pokazuje i dokazuje Sveto pismo. Kompletiranjem novozavetnih spisa jednom zauvek su postavljeni temelji za teološku i praktičnu izgradnju hrišćanske crkve. Ako elementi kao što su: negovanje kulta mučenika, poštovanje i čuvanje njihovih moštiju i proslavljanje godišnjice njihovog mučeništva, nisu ugrađeni u temelje Svetoga pisma, onda su to strani elementi, uprkos tome što o njima svedoče rukopisi nekih crkvenih otaca.

Da li je učenje o poštovanju moštiju novozavetno učenje

Najjednostavniji praktični postupak koji omogućava da se dođe do ovog saznanja je da se dobro pregledaju spisi Novoga zaveta. Ako je učenje o poštovanju moštiju novozavetno učenje, onda se ono nalazi na stranicama Novoga zaveta.
Pođimo od sledeće pretpostavke: Ako je učenje o poštovanju moštiju svetaca novozavetno učenje i ako je uslov da vernik za života bude svetac, ili kako kaže Popadić: 'duhovni zaslužnik, ispovednik i asketa', a na kraju života mučenik, da bi posmrtni ostaci njegovog tela postali neraspadljivi ostaci, to jest, mošti, kroz koje Bog nastavlja da deluje, gde su onda mošti najvećeg starozavetnog sveca Jovana krstitelja? Hristos je posvedočio za Jovana: „Zaista vam kažem: ni jedan između rođenih od žena nije izašao veći od Jovana krstitelja” (Mt. 11:11). Od svih ljudi koji su rođeni u razdoblju Staroga zaveta, nije se pojavio niko veći od Jovana krstitelja. Pošto je završio svoj zadatak, ubijen je mučenički odsecanjem glave u tamnici. U svetlu ovoga, posmrtni ostaci Jovanovog tela trebalo je pre svih da se preobraze u mošti, neraspadljive ostatke, i da pokažu čudotvornu moć. Ukoliko bi dakle nauka o moštima bila novozavetna nauka, zar ne bi u Novom zavetu bilo zapisano: „Kasnije smo uzeli kosti najvećeg i poslednjeg starozavetnog sveca, koje su dragocenije od dragoga kamenja i čišće od suvoga zlata i smestili smo ih na odgovarajuće mesto. Tamo, okupljeni zajedno, slavimo rođendan njegovog mučeništva?” Međutim, šta se zaista dogodilo s Jovanovim telom? O Jovanovim posmrtnim ostacima Novi zavet beleži samo ove tragove: „I došavši učenici njegovi, uzeše telo njegovo i ukopaše ga; i dođoše Isusu te javiše” (Mt. 14:12).
Dalje, prof. dr Dimitrije Popadić izvlači zaključak iz verovanja Vasilija Velikog, da se mošti mučenika ne mogu tretirati jednako kao i svi drugi posmrtni ostaci. „Razlog tome je nastavak Božijeg delovanja kroz mošti mučenika.” Ukoliko je istina da Bog nastavlja da deluje kroz kosti mučenika i da se mošti mučenika ne mogu tretirati jednako kao i posmrtni ostaci ostalih hrišćana koji nisu postradali mučenički, onda bi običaj specijalnog tretiranja moštiju mučenika, uključujući božansko delovanje kroz njih, zablistao naročito jasno kod tretiranja moštiju, ne običnog mučenika, već prvog novozavetnog mučenika: prvomučenika Stefana. Ali o tretiranju njegovih posmrtnih ostataka Novi zavet kaže samo ovo: „A ljudi pobožni ukopaše Stefana i veliki plač učiniše nad njim” (Dela 8:2).
Kada bi učenje o moštima svetaca bilo novozavetno učenje, onda bi bilo nemoguće da u poglavljima i tekstovima Novoga zaveta ne nađemo reči slične ovima: „Mošti su neraspadljivi ostaci svetiteljskih tela, koja će pokazivati čudotvornu moć”.
Ako je običaj poštovanja moštiju svetaca božanska odredba, onda bi Bog odredio – i objavio u Svetoj reči – da se ukaže posebno poštovanje moštima najistaknutijih svetaca Novoga zaveta, moštima dvanaestorice apostola. Ako je Hristos zbog uzvišene uloge apostolske službe rekao apostolima da će sesti „na dvanaest prestola i suditi nad dvanaest kolena Izrailjevih” (Mt. 19:28), zar ne bi iz istog razloga zapovedio crkvi da se i njihove mošti moraju posebno poštovati i čuvati, i proslavljati godišnjica njihovog mučeništva? Onda bi bez sumnje i apostol Pavle, kada je govorio o svojoj smrti i smrti ostalih apostola, uneo u Svete spise i značajno pravilo u vezi s njihovim posmrtnim ostacima. Pretpostavljam da bi ovako rekao: „Kad se zemaljska naša kuća tela raskopa”, uzmite naše mošti i smestite ih na odgovarajuće mesto. Tamo, okupljeni zajedno – kako već možete – srećnima i radosnima, Gospod će vam dozvoliti da slavite rođendan našeg mučeništva, i očekujete nastavak Božijeg delovanja i kroz naše mošti.
Međutim, Novi zavet o poštovanju moštiju svetaca ne govori ni na jednom jedinom mestu. Tražite u knjizi Gospodnjoj, pregledajte Pisma Novoga zaveta, ali o poštovanju moštiju nećete naći ni traga. Okupljanje oko kostiju mrtvih je praksa koja ne izvire iz nauke Novoga zaveta.

Poreklo nauke o moštima

Pošto nauka o poštovanju posmrtnih ostataka svetaca i okupljanja oko njih ne izvire iz Novoga zaveta, razumno je zaključiti da izvire iz nekog tuđeg izvora. Kao što mudrost koja dolazi odozgo teče iz Svetoga pisma, tako 'mudrost' koja ne teče iz Svetoga pisma ne dolazi odozgo. A ako ne izvire iz izvora odozgo, onda izvire iz zemaljskog, ljudskog i đavolskog izvora (Jk. 3:15). Istorija svedoči da odlaganje posmrtnih ostataka određenih velikih ljudi 'na odgovarajuće mesto', okupljanje oko njih, pripisivanje najviše vrednosti njihovim kostima, kao na primer: „Dragocenije od dragog kamenja i čišće od suvoga zlata”, i očekivanje čudotvorne moći kroz njih – potiče iz paganskog kulta mrtvih. Paganski kult mrtvih, koji je prožimao religije staroga sveta, izvorište je ovih običaja.

Otkuda običaji iz paganskog kulta mrtvih u ranohrišćanskoj crkvi

Prema rukopisima crkvenih otaca, koje navodi prof. dr Dimitrije Popadić, hrišćanska crkva je već u prva tri veka svoga postojanja postavila snažne temelje za teološku i običajnu nadgradnju poštovanja svetaca time što je negovala kult mučenika, poštovala i čuvala njihove mošti i proslavljala godišnjice njihovog mučeništva.
Ko su bili neimari koji su u prva tri veka postojanja hrišćanske crkve na temelj koji je jednom zauvek postavljen (Juda 3) postavili novi temelj za teološku i običajnu nadgradnju kulta mrtvih, to jest, negovanja kulta mučenika, poštovanja i čuvanja njihovih moštiju i proslavljanja rođendana njihovog mučeništva? Apostol Pavle je prorekao da će posle njegovog odlaska, u hrišćansku crkvu ući 'mudri neimari', koji će, i pored toga što je jasno objavljeno da „niko ne može da postavi drugi temelj, sem onoga koji je postavljen”, postavljati 'nove temelje' za nadgrađivanje novih ideja i običaja: „Ja znam da će posle moga odlaska među vas ući zverski vuci koji neće štedeti stada. Pa i od vas samih ustaće ljudi koji će govoriti naopake stvari da povuku za sobom učenike” (Dela 20:29–30). Reči apostola Pavla su se ispunile. Posle njegovog odlaska u slavu, u ranom razdoblju hrišćanske crkve, u crkvu su ušli lažni učitelji – vuci grabljivi – koji nisu štedeli stado. Pored ostalih jeresi, uneli su u crkvu paganski kult mrtvih, obučen u hrišćansko odelo. Zaraženi kultom mrtvih, ljudi iz same crkve, obični članovi, učitelji i crkveni oci – poput Origena (185–254),Vasilija Velikog (329–379), Eusebija, Jeronima (331–420), koji je takođe odobravao poštovanje posmrtnih ostataka mučenika i svetaca, kao i drugi –  počeli su da šire ovaj kult, da govore naopake stvari, da bi povukli učenike za sobom, i time su vršili najgore uticaje. Rane lokalne zajednice koje nisu bile plemenite kao oni iz Verije da svakodnevno istražuju Pismo da vide je li to tako, nisu videle razliku između paganskog kulta mrtvih i onoga što uči Novi zavet; pa umesto da se nepopustljivo suprotstave ovoj naopakoj nauci, one su joj širom otvorile vrata. Nažalost, ovo kvarenje lokalnih zajednica rane hrišćanske crkve neki ljudi tumače kao napredak rane crkve. Na primer, Popadić kaže: „Značajno je pomenuti da je određena vrsta domaće svetkovine svetitelja bio drevni hrišćanski običaj. Rukopisi crkvenih otaca svedoče da je hrišćanska Crkva već u prva tri veka svoga postojanja … negovala kult mučenika, poštovala i čuvala njihove mošti i proslavljala godišnjice njihovog mučeništva”.
Nameće se sledeće pitanje: da li je moguće da je celokupna rana crkva, u prva tri veka svoga postojanja, bila zaražena ovom izopačenom naukom? Da li je moguće da niko nije pružio otpor ovom paganskom uticaju? Ne! Nije moguće! Sam Hristos ovo odgovara istinom koju je objavio o svojoj crkvi: „Na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt. 16:18). Hrišćani, čije su namere bile rukovođene Svetim pismom, oduprli su se ovom kultu i odbili da odlaze na okupljanja oko posmrtnih ostataka svetaca. Zbog toga su nedvosmisleno osuđeni kao hulnici. Ovo potvrđuje i sam Popadić kada u pozitivnom svetlu govori o običaju okupljanja oko kostiju svetitelja u crkvi ljubljenih: „Peta grana Fotijevog Nomokanona donosi nedvosmislenu osudu onih 'koji hule i gnušaju se' ljubavi i ne odlaze kada neko od krstjana gozbu priredi za sećanje na svetitelje. Naime, određeni broj vernika je ovaj 'običaj u crkvi ljubljenih' oštro osuđivao, 'gnušao' ga se i odbijao poziv da na njemu učestvuje”.
Veroispovedanje onih koji su oštro osuđivali običaj okupljanja oko moštiju, gnušali ga se i odbijali da na njemu učestvuju, bilo je ograničeno Svetim pismom. Govorili su: „Ako verujemo u ono što Bog nije rekao u Pismu, među onima smo koji dodaju Pismu, a ako ne verujemo u ono što je Bog rekao u Pismu, među onima smo koji oduzimaju od Pisma. Prelaženje granice bilo na ovaj ili onaj način donosi zlo koje sunovraćuje u istu propast. Blaženi su oni koji ne odlaze na veće koje se okuplja izvan granica Pisma, pa makar se okupljalo i oko anđela s neba a ne oko kostiju mrtvih svetaca”.
Malo stado je ostalo nepokolebljivo na steni Istine, plemenite duše nisu otvorile vrata paklenim vratima, „Isusovo žito se izdvojilo iz ovog kukolja”.[2]

2. Odgovor na argumente katihizisa Pravoslavne crkve

Prvi argument

Udžbenik o osnovama pravoslavne vere, napisan u obliku pitanja i odgovora Vera svetih, uprkos nepostojanju dokaza u Bibliji koji potvrđuju poštovanje moštiju svetitelja, na pitanje: postoji li primer u Bibliji koji pokazuje čudotvornu moć svetiteljskih moštiju? odgovara: postoji, vidi 2. Car. 13:21: „I dogodi se kad pogrebavahu nekoga čoveka, ugledaše četu i baciše čoveka u grob Jelisijev; i kad čovek pade i dotače se kostiju Jelisijevih, ožive i usta na noge svoje”.[3]
Da li je zaista ovaj starozavetni tekst primer koji pokazuje čudotvornu moć svetiteljskih moštiju i dokaz koji potvrđuje običaj poštovanja moštiju svetaca?
Prvo, ovaj događaj – kada je čovek pao u Jelisijev grob, dotakao se njegovih kostiju i oživeo – nije primer koji pokazuje čudotvornu moć svetiteljskih moštiju, nego čudotvornu moć svemogućeg Boga „koji jedini čini čudesa”.
Drugo, ovaj događaj nije primer koji pokazuje čudotvornu moć svetiteljskih moštiju, jer ovo nisu bile Jelisijeve mošti (neraspadljivi ostaci svetiteljskog tela, prema pravoslavnom verovanju), nego Jelisijeve kosti, kojima 2. Knjiga o carevima nigde ne pripisuje svojstvo neraspadljivosti ili netruležnosti.
Treće, ovaj događaj koji prikazuje čudo koje je Bog učinio preko Jelisijevih kostiju, nije primer koji pokazuje da je Bog nastavio da deluje preko moštiju svetitelja. Čudo koje je Bog učinio preko Jelisijevih kostiju jedinstveno je i neponovljeno. Ono se pojavilo samo jednom u istoriji Božijeg natprirodnog delovanja, i nikada više. I upravo time što Biblija ne opisuje ni jedno jedino čudo preko kostiju svetaca, ni pre toga a ni posle toga, isključena je svaka osnova za verovanje u ustanovljavanje i nastavak Božijeg čudotvornog delovanja preko moštiju svetaca. Čudo preko Jelisijevih kostiju je izuzetak koji su pristalice poštovanja moštiju pretvorili u pravilo i uobičajeni način Božijeg delovanja. Kao što je Gospod samo jednom u istoriji svog čudesnog delovanja otvorio usta magarici i učinio da progovori ljudskim glasom, tako je samo jednom podigao mrtvog čoveka preko prorokovih kostiju. Ako na osnovu jednog čuda koje se u istoriji biblijskog otkrivenja nikada više nije ponovilo neki uzimaju slobodu da tvrde da je Bog nastavio da deluje kroz mošti svetaca i mučenika, onda neki drugi, po ugledu na njih, mogu da tvrde da je Valamova magarica nastavila da govori ljudskim glasom, pa čak i to da su počele da govore i ostale magarice i magarci.
Četvrto, iako Biblija pokazuje da je Bog učinio čudo kroz Jelisijeve kosti, Biblija ne pokazuje da je Bog rekao da se Jelisijeve kosti moraju tretirati drugačije nego posmrtni ostaci drugih vernika. Bog nikome nije zapovedio da posle ovog čudesnog dela uzme Jelisijeve kosti i smesti ih na odgovarajuće mesto. Odlaganje kostiju proroka na odgovarajuće mesto, okupljanje oko njih i nastavljanje Božijeg delovanja preko njih, nije starozavetna uredba i praksa, jer bi u suprotnom to bilo učinjeno i sa Jelisijevim kostima, kao i sa kostima ostalih starozavetnih proroka i svetaca. Takođe, ova uredba i praksa bila bi deo starozavetnog ceremonijalnog sistema, o čemu bi svakako pisalo u Bibliji.

Drugi argument

Katihizis pravoslavne vere, u nameri da dokaže da je Bog nastavio da deluje kroz mošti mučenika, izvodi sledeći zaključak: „Iz Svetog pisma doznajemo da je svemogući Bog ponekad činio čuda kroz mrtve, beživotne stvari, na primer:
Kroz Mojsijev štap,
Kroz zmiju od bakra,
Kroz Jelisijeve kosti,
Kroz Hristove haljine,
Kroz ilovaču i banju Siloamsku,
Kroz senku sv. ap. Petra,
Kroz maramice i ubruse sv. ap. Pavla.
Stoga nema sumnje da je Gospod Bog činio čuda i kroz svete mošti”.
Istina je da je svemogući Bog ponekad činio čuda kroz mrtve beživotne stvari, na primer:
Kroz Mojsijev štap više puta,
Kroz zmiju od bakra samo jednom,
Kroz Jelisijeve kosti, samo jednom,
Kroz Hristove haljine, takođe, samo jednom, itd.
Ali nije istina da je svemogući Bog zapovedio svome narodu da te mrtve i beživotne stvari odlaže na odgovarajuće mesto, da se oko njih okuplja, da ih poštuje i da im se klanja. Iz Staroga zaveta doznajemo da je Gospod Bog zapovedio da se stvari – kroz koje je učinio čuda, makar i najveća – moraju uništiti, ukoliko je njegov narod počeo da služi onome što je stvoreno. Na primer, kada su sinovi Izrailjevi počeli da se klanjaju zmiji od bakra, Gospod je naložio caru Jezekiji da je razbije, iako je ova zmija koju je Mojsije podigao na štapu bila slika Hrista koji će biti podignut na krst: „Da ni jedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni” (Jv. 3:15). O caru Jezekiji, ovom velikom reformatoru Staroga zaveta, i onome što je učinio sa zmijom od bakra, piše: „I činjaše što je pravo pred Gospodom sa svim kao što je činio David otac njegov. On obori visine, i izlomi likove i iseče lugove; i razbi zmiju od bakra, koju beše načinio Mojsije, jer joj do tada kađahu sinovi Izrailjevi; i prozva je Neustan” (2. Car. 18:3–4).
Pođimo od ove pretpostavke: kada bi zmija od bakra, koju je Mojsije podigao u pustinji, bila sačuvana do današnjeg dana, i kada bi je imala Pravoslavna crkva, šta bi činila s njom? Verujem da bi činila isto što su činili i sinovi Izrailjevi, ili što čini s moštima, ili sa ikonom Bogorodice trojeručice i ostalim sakramentima.
Šta je učinio car Jezekija? Car Jezekija je razbio zmiju od bakra. Zašto? Razlog je ovaj: „Jer joj do tada kađahu sinovi Izrailjevi”. Zagovornici očuvanja i poštovanja dragocenih predmeta kroz koje je Bog učinio čuda, sigurno bi osudili cara Jezekiju da je učinio delo hule i svetogrđa, ali Sveti Duh, kao izvorni autor svetoga teksta, o delu koje je učinio car Jezekija kaže sledeće: „I činjaše što je pravo pred Gospodom”. Učinio je što je pravo pred Gospodom. Kao što je Mojsije učinio što je pravo pred Gospodom kada je načinio i podigao zmiju od bakra, jer je bila simbol raspetog Hrista i isceljenje svakome koji ju je dotakao pogledom vere, tako je car Jezekija, pošto je zmija od bakra postala predmet idolopoklonstva, učinio što je pravo pred Gospodom kada ju je razbio.   
Kada je umro Mojsije sluga Gospodnji, po reči Gospodnjoj na gori Navav, Gospod je sakrio Mojsijev grob od Izrailja: „I pogrebe ga Gospod u dolini u zemlji Moavskoj prema Vet-fegoru; i niko ne dozna za grob njegov do današnjega dana” (5. Moj. 34:6). Zašto je Gospod ovo učinio? Jedan deo ove misterije sasvim je rasvetljen: da sinovi Izrailjevi ne bi igrali oko novog zlatnog teleta i kadili mu.
Zavetni kovčeg je bio objekat najvećeg javnog ispoljavanja Božije slave, Božije prisutnosti i zaštite u Starom zavetu. „Zavetni kovčeg je služio da štiti Izrailjce, ali onog momenta kada su počeli da se klanjaju kovčegu umesto Bogu, on ih je uništio” (Gurnal).[4] Poginulo je pedeset hiljada i sedamdeset ljudi (1. Sam. 6:19).
Okupljanje oko tvorevine, i proslavljanje tvorevine – u ovom slučaju oko moštiju svetitelja, i proslavljanje moštiju svetitelja „kao što su oni proslavljali Boga, dok su bili u svojim telima”[5] – ne samo da je praksa koju ne potvrđuje nijedan tekst iz Svetoga pisma, nego je to praksa na koju se od samog početka otkrivao, na koju se još uvek otkriva i na koju će se do kraja otkrivati gnev Božiji (Rim. 1:18–25).

Oko koga i oko čega hrišćani treba da se okupljaju? Oko razbijenih ostataka zemljanih čaša iz kojih su nekada popili živu vodu? Oko mrtvih i beživotnih stvari preko kojih je Bog nekada činio čuda? Oko sakramentalnih predmeta? Oko znojavih maramica, svetih ikona i svetih moštiju? Bože sačuvaj! Sveto pismo uči da hrišćani treba da se okupljaju jedino oko živoga Boga i njegove žive reči. Njihov Gospod i njegova reč, koja je dragocenija od dragoga kamenja i čišća od suvoga zlata, jeste njihovo najveće dobro i njihovo prekrasno nasleđe. Uže im je zahvatilo ova prekrasna mesta: njegovo prekrasno prisustvo, njegovu prekrasnu reč, obilje radosti pred njegovim licem, i večne utehe u njegovoj desnici. Tamo okupljeni zajedno, srećni i radosni, proslavljaju onoga koji je jedini dostojan slave. Oni se okupljaju oko prečiste reči koja ih okuplja oko prečistog Boga, i okupljaju se oko prečistog Boga koji ih okuplja oko prečiste reči. Reč nikada ne upućuje na okupljanje oko tvorevine, nego oko Stvoritelja, i Stvoritelj nikada ne upućuje na okupljanje oko tvorevine, nego oko reči. Ljudi koji su upoznali živoga Boga posredstvom reči, i živu reč posredstvom Boga, nikada se neće okupljati oko nečeg beživotnog i mrtvog. Pošto su okusili živi hleb s neba, njih nikada više ne mogu zadovoljiti kosti ljudskih religija. „Umesto da sa sobom nosim tobožnju kost nekog sveca”, rekao je Božiji čovek, „odlučio sam da mi Biblija bude saputnik na životnom putu.”[6]


[1] Ep. Nikolaj D. Velimirović: Vera svetih, katihizis istočne Pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, str. 141–142.
[2] Žan-Batist Masijon: beseda o malom broju izabranih (Godine 1699, o uskršnjem postu), Besede, Beograd, 1967, str. 145.
[3] Ep. Nikolaj D. Velimirović: Vera svetih, katihizis istočne Pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, str. 141-142.
[4] William Gurnall: Hrišćanin u kompletnom naoružanju, 1. deo, Aranđelovac, 2005, str. 46.
[5] Ep. Nikolaj D. Velimirović: Vera svetih, str. 141.
[6] Matija iz Jarrowa, John Foster, Crkvena povijest 2, Opadanje i obnavljanje, Novi Sad, str. 163.

Нема коментара:

Постави коментар