Укупно приказа странице

субота, 9. октобар 2010.

MOLITVE SVECIMA




UČENJE O TRAŽENJU MOLITVENE POMOĆI OD SVETACA

Učenje o traženju molitvene pomoći od upokojenih svetaca je veoma popularno kako u Pravoslavnoj tako i u Katoličkoj crkvi. Nije ništa naročito ako neko od pravoslavnih ili katoličkih teologa zastupa i širi ovo učenje. Ali je nesvakidašnje ako to čini dekan protestantskog teološkog fakulteta. Zapravo, prof. dr Dimitrije Popadić nastoji da dokaže da je ova praksa pravoverna s ništa manjom revnošću nego što bi to činio jedan pravoslavni bogoslov.

Izlaganje prof. dr Dimitrija Popadića

Popadić ovo učenje ovako prikazuje: „Svi hrišćani – i oni koji su telesno živi i oni koji su telesno mrtvi (a naročito mučenici koji su zakoračili u Božiju prisutnost …) imaju međusobno duhovno zajedništvo koje se, između ostalog, izražava i u slobodi traženja pomoći u molitvi jedni za druge. Jer, ako je teološki ispravno da pripadnici vidljive Crkve mole jedni za druge, zašto ne bi bilo ortodoksno da se zastupnička pomoć u molitvi zatraži i od pripadnika 'nevidljive' Crkve u smislu njenih umrlih ili mučenički ubijenih članova (posebno ukoliko su oni 'pravednici' čija molitva mnogo može učiniti Jk. 5:16). Verovanje da je ova praksa pravoverna bilo je opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi. Isto tako, podrazumevalo se da mučenici (a nakon početka četvrtog veka – kada je utihnulo progonstvo hrišćana – i drugi duhovni zaslužnici kao što su ispovednici i askete) imaju stratešku ulogu u zastupničkim molitvama. Navešću nekoliko primera jer oni potvrđuju ne samo to da je praznovanje sećanja na svetitelje i traženje njihove pomoći u molitvama, praksa koja je prisutna gotovo od samog početka istorije crkve i da nije naknadni fenomen koji joj je neosnovano pridodan; već potvrđuju i Savinu lojalnost biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila i rana crkvena tradicija.
Argumentujući snagu zastupničke molitve mučenika (svetaca), Origen, (Origenus Adamantius, aleksandrijski bogoslov, 185254) produbljuje i artikuliše ovo verovanje da Crkva na nebu svojim molitvama pomaže Crkvi na zemlji. Origen otpočinje 11. poglavlje svoje Molitve ovim rečima: 'Ne samo da se Veliki Sveštenik Hristos moli sa onima koji se istinski mole, već se mole i anđeli koji se u nebu raduju nad grešnikom koji se kaje, više nego nad devedeset i devet pravednika kojima pokajanje nije potrebno; a isto tako mole se i duše upokojenih svetaca'. Prema Origenovom shvatanju, 'duše upokojenih svetaca' se mole 'sa onima koji se istinski mole", čak bez obzira da li se to od njih specifično traži ili ne. Nadalje, u 12. poglavlju, on kaže: 'verujem da su reči svetitelja koji se mole ispunjene velikom snagom. Jer, duhovni uvidi koje poseduju duše svetih ljudi, koji se mole, poput strele, znanjem, razumom i verom, ranjavaju, potčinjavaju i uništavaju duhove koji se protive Bogu i koji nas žele uloviti u ropstvo greha'” (str. 105–106).

Argumenti prof. dr Dimitrija Popadića

Da bi potvrdio verovanje da svi hrišćani, i oni koji su telesno živi i oni koji su telesno mrtvi, imaju međusobno duhovno zajedništvo koje se izražava u slobodi traženja pomoći u molitvi, Popadić se poziva na dva autoriteta: ranohrišćansku crkvu i crkvenu tradiciju, kao i na određene argumente koji izviru iz ovih autoriteta.

(a) Prvi argument

Prvi argument koji je vezan za istoriju ranohrišćanske crkve glasi ovako: „Verovanje da je ova praksa pravoverna bilo je opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi”.

(b) Drugi argument

Drugi argument koji je vezan za crkvenu istoriju prvih stoleća hrišćanske crkve sastoji se iz dve tačke.
1. Ova praksa je pravoverna jer je „prisutna gotovo od samog početka istorije crkve”.
Ova praksa „nije naknadni fenomen koji joj je neosnovano pridodan”. Ona je lojalna „biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila rana crkvena tradicija.
2. Ova praksa je pravoverna jer je potvrđuje i crkveni otac Origen. Popadić kaže: „Argumentujući snagu zastupničke molitve mučenika, Origen produbljuje i artikuliše ovo verovanje da Crkva na nebu svojim zastupničkim molitvama pomaže Crkvi na zemlji”.

ODGOVOR NA IZLOŽENE ARGUMENTE

Odgovor na prvi argument

Prvi argument koji koristi Popadić da bi dokazao da se telesno živi mole telesno mrtvima, i da je to ortodoksno, jeste opšteprihvaćenost ovog verovanja u ranohrišćanskoj crkvi. On kaže: „Verovanje da je ova praksa pravoverna bilo je opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi”.
Ključno pitanje koje doprinosi razjašnjenju ovog predmeta je sledeće: da li se pravovernost neke prakse utvrđuje njenom opšteprihvaćenošću u ranohrišćanskoj crkvi? Drugim rečima, da li je sve bilo pravoverno što je bilo opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi?
U jednom trenutku, u ranohrišćanskoj crkvi u Galatiji bilo je opšteprihvaćeno da se do opravdanja dolazi ne samo kroz veru u Hrista nego i držanjem zakona. Šta ćemo reći na to? Da li je ovo verovanje pravoverno samo zato što je bilo opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi u Galatiji? Nipošto! Apostol Pavle im kaže: „Čudim se da se od Onoga koji vas pozva blagodaću Hristovom, tako brzo odvraćate na drugo jevanđelje”. Apostol zatim uzima mač istine i zabada ga pravo u srce ovom verovanju, iako je ono bilo opšteprihvaćeno u ranoj galatskoj crkvi: „Ne odbacujem blagodati Božije; jer ako pravda kroz zakon dolazi, to Hristos uzalud umre”, „izgubiste Hrista, vi koji hoćete zakonom da se opravdate, i otpadoste od blagodati” (Gal. 1:6; 2:21; 5:4).
Takođe, u ranohrišćanskoj crkvi postojao je opšteprihvaćen pogled da stav prema bogatima koji dolaze u crkvu treba da se razlikuje od stava prema siromašnima. Pozvaćemo se na isto pitanje: zar je ovaj pogled pravoveran samo zato što je bio opšteprihvaćen u ranohrišćanskoj crkvi? Nikako! Apostol Jakov im poručuje: „Ako li gledate ko je ko, greh činite” (Jk. 2:9).
Verovanje da je ispoljavanje određenih duhovnih darova kod nekih hrišćana u isto vreme i obznanjivanje bogougodnosti tih hrišćana, bilo je opšteprihvaćeno u ranohrišćanskoj crkvi u Korintu. Da li je ovo verovanje pravoverno samo zato što je bilo opšteprihvaćeno u ranoj korintskoj crkvi? Naravno da nije. Ovi isti hrišćani koji su se hvalili javnim izražavanjem svojih darova, svađali su se među sobom, vukli su jedni druge na svetovne sudove, i tolerisali su blud „i to takav blud”, kaže Pavle, „kakvog nema ni među mnogobošcima. A vi se još nadimate” (1. Kor. 5:1). Ljubav koja se ispoljava na delu kroz dugotrpljenje, dobrotu i poniznost, ljubav, koja se obznanjuje kroz pristojnost, nesebičnost, blagost i praštanje, ljubav koja se izražava tako što se ne raduje napravdi, ali se raduje istini, što sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi – ova ljubav je pokazatelj da Bog u nama stoji. Apostol im kaže: ako ove ljubavi nemam, ništa sam, i ništa mi ne koristi (1. Kor. 13:1–3).
U svetlu ovih biblijskih primera vidimo da pravovernost nekog verovanja ili neke prakse ne određuje opšteprihvaćenost u ranohrišćanskoj crkvi. To čini viši autoritet. Apostol Pavle objavljuje da je crkva nazidana „na temelju apostola i proroka”, to jest, na temelju Svetoga pisma, „gde je kamen od ugla sam Isus Hristos” (Ef. 2:21), a ne Pismo na crkvi. Prema tome, vlast za prosuđivanje ispravnosti nekog verovanja nije u crkvi nego u Pismu. Sveto pismo je jedini nepogrešivi sudija koji može da povuče crtu između onoga što je pravoverno i onoga što nije, a „ono što crkva treba da radi je da se bez ustezanja složi sa njim”. Čak ako crkva ima jednoglasno ubeđenje u vezi s nekom praksom, ukoliko se ustanovi da je ta praksa u sukobu sa Svetim pismom, crkva ne može da bude kormilo kojim će se upravljati naše verovanje.
Opšteprihvaćenost određenog verovanja u ranohrišćanskoj crkvi nikako ne može da bude dokaz koji garantuje pravovernost tog verovanja, ako to verovanje ne dolazi od jedinog božanskog izvora, od Svetoga pisma.

Odgovor na drugi argument

1. Tačka drugog argumenta:

Praksa da se telesno živi mole telesno mrtvima, i da se telesno mrtvi mole za telesno žive, pravoverna je, jer je odobrava crkvena tradicija. Ova praksa je ispravna jer je „prisutna gotovo od samog početka istorije crkve”. Ona „nije naknadni fenomen koji joj je neosnovano pridodan”. Lojalna je „biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila (i rana) crkvena tradicija”. Dakle, ortodoksnost ove prakse potvrđuje crkvena tradicija.

(a) Crkvena tradicija u odnosu na Pismo

Ovo je naše pitanje: da li je crkvena tradicija potpuno pouzdana i apsolutno nepogrešiva? Da li se za pisce crkvene tradicije može reći da su naučeni od Svetoga Duha govorili i pisali nepogrešivo? Ako je neko od pristalica i sledbenika crkvene tradicije u stanju da dâ potvrdan odgovor na ova pitanja i crkvenu tradiciju proglasi nepogrešivom, onda bi trebalo isto tako da bude u stanju i da objasni kako su se u toj istoj crkvenoj tradiciji našle hiljade protivrečnosti Svetom pismu?
Ovo je naš odgovor: samo oni pisci koji su bili naučeni od Svetoga Duha (1. Pet. 1:21), pisali su potpuno pouzdano i apsolutno nepogrešivo. Samo oni pisci „koji su pisali Pismo nisu učinili nikakvu pogrešku dok su ga pisali”. Prema tome, crkvena tradicija nije ista po autoritetu sa Svetim pismom. Crkvena tradicija nije nepogrešivo merilo kojim se mogu prosuđivati verovanja i doktrine, ni sudija, čije klimanje glavom proglašava ispravnim ili opovrgava neko verovanje. Dželatu koji je mnogo puta u prošlosti odrubio istini glavu a pustio jeres na slobodu i proglasio je pravovernom ne možemo i nećemo verovati. Mi „verujemo, ispovedamo i učimo da je jedino pravilo i merilo, u skladu sa kojim sva verovanja i doktrine treba procenjivati i prosuđivati, ništa drugo nego proročki i apostolski zapisi Staroga i Novoga zaveta”.
Da neko ne bi rekao da je ovo veroispovedanje šema protestantske tradicije, izložiću tri upečatljiva biblijska primera kao dokaz da je izvorište ovog veroispovedanja sama Biblija.

1. Primer susrećemo u knjizi proroka Isaije.
Prorok Isaija je objavio reči koje su rekla usta Gospodnja. Neki iz naroda nisu verovali da su reči koje je objavio prorok Božije reči. Da bi im dokazao da je Bog autor njegovih reči, Isaija ih je pozvao da uzmu jedino merilo provere i da prosude: „Tražite u knjizi Gospodnjoj i čitajte” (Is. 34:16). Stavite moje reči na ovo merilo: „Tražite u knjizi Gospodnjoj i čitajte”, i uveriće te se da je ono što govorim on zapovedio.

2. Primer nalazimo u Evanđelju po Jovanu.
Gospod Isus je rekao nepoverljivim Judejcima koji su ga sumnjičavo odmeravali, da ispitaju njegove reči i dela Svetim pismom, pa onda da sude o njegovoj ličnosti. Uputio ih je na autoritet na koji je i Isaija uputio svoje savremenike. „Pregledajte Pisma”, rekao je Isus, „jer vi mislite da imate u njima život večni; i ona svedoče za mene” (Jv. 5:39). Uzmite Pisma, zatim, uzmite moje reči, moj život i moja dela i sve to uporedite sa onim mestima u Pismu koja govore o Mesiji, videćete da „ona svedoče za mene”.

3. Primer nalazimo u Delima apostolskim.
Pavle i Sila su, pošto su došli u Veriju, otišli u Jevrejsku sinagogu i tamo propovedali evanđelje. O ljudima iz Verije piše: „Oni su bili plemenitiji od onih u Solunu” (Dela 17:11). Vrlina koja ih je činila plemenitijim je sledeća: oni su znali da je Pismo jedini autoritet kojim mogu da istraže, uporede i utvrde. „Oni primiše reč sa svim srcem, i svaki dan istraživahu po Pismu je li to tako” (Dela 17:11). Reči Pavla i Sile koje su primili sa svakom predusretljivošću stavili su na vagu Svetoga pisma da prosude da li su zaista tačne. Vilijam Gurnal kaže: „Odbili su da išta poveruju pre nego što su 'svakodnevno istraživali Pisma da vide da li je tako'. Propovednikovu nauku su poredili sa pisanom rečju; a kao rezultat ovoga 'mnogi od njih poverovaše' (s. 12). Kao što se nisu usuđivali da veruju pre nego što su istražili Pismo, tako sada ništa drugo nisu mogli nego da veruju”.[1]
U Svetom pismu nema ni traga o crkvenoj tradiciji kao autoritetu koji je određen da prosuđuje, potvrđuje ili opovrgava verovanja i doktrine. Sveto pismo je jedini „izvor i norma doktrine” (Luter).[2]

(b) Tradicija kao tumač Pisma ili Pismo kao tumač tradicije

Popadić kaže: „Navešću nekoliko primera jer oni potvrđuju ne samo to da je praznovanje sećanja na svetitelje i traženje njihove pomoći u molitvama, praksa koja je prisutna gotovo od samog početka istorije crkve i da nije naknadni fenomen koji joj je neosnovano pridodan; već potvrđuju i Savinu lojalnost biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila crkvena tradicija”.
Crkvena tradicija je tumačila praksu traženja pomoći u molitvama od svetaca kao pravoverni fenomen. A Sava je bio lojalan biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila crkvena tradicija.
Prema ovom verovanju crkvena tradicija nam pomaže da pravilno protumačimo Sveto pismo. Ukoliko smo daleko od svetlosti crkvene tradicije, utoliko smo daleko i od pravilnog tumačenja Svetoga pisma. „Jer u svetlosti crkvene tradicije mi pravilno razumemo Sveto pismo”.[3]
Ovo gledište je nespojivo s naukom Svetoga pisma. Bog koji nam je dao Pismo s neba, u tom istom Pismu nam je ostavio i ključeve kojima možemo da otključamo tajne nebeskog carstva. Razumevanje Svetoga pisma ne zavisi ni od jednog ljudskog autoriteta, a kamoli od mutnog izvora kao što je crkvena tradicija. Nepogrešivu reč može protumačiti jedino nepogrešiva reč. Dubine i širine koje postoje u Svetom pismu, i panorame njegovih istina, možemo videti samo s njegovih sopstvenih visina. Sveto pismo je i kao nebo, a istine Svetoga pisma su kao zvezde na tom nebu; svojim prirodnim očima čovek nije u stanju da vidi ništa drugo osim tame i svetlucanja koje dolazi iz daljine. Svemir Svetoga pisma – planete nebeskih istina, njihov oblik, njihovu sadržinu i njihovo značenje – možemo otkriti izbliza jedino teleskopom koji daje samo Pismo. Drugim rečima, Sveto pismo možemo tumačiti samo Svetim pismom. Psalmista je rekao: „Tvojom svetlošću vidimo svetlost” (Ps. 36:9). Tvojim istinama vidimo tvoje istine. Kao što u svetlosti sunca vidimo svetlost meseca, tako u svetlosti jedne istine Pisma vidimo svetlost druge istine Pisma. Pismo je sam svoj tumač.
Svetlost Pisma – kojom vidimo njegovu svetlost, to jest, značenje njegovih istina – jesu same njegove istine i Sveti Duh, koji se nikada ne razdvaja od Pisma i koji deluje i otkriva putem istina Pisma. Dakle, svetlost ili pomazanje, kako ga naziva apostol Jovan, koje smo primili od Oca, koje stoji u nama (1. Jv. 2:27) i koje nas upućuje na svaku istinu (Jv. 16:13), jeste Sveti Duh. A sredstvo kojim se on služi da bi nam rasvetlio jednu istinu Svetoga pisma jeste druga istina Svetoga pisma.
Prema tome, naša vera se ne temelji na biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga je tumačila crkvena tradicija, nego na biblijskom otkrivenju, onakvom kakvog ga tumači sama Biblija i njegov autor i tumač Sveti Duh.
Bibliju je Bog napisao još u večnosti. (Ps. 119:89). Bibliju je Bog dao s neba Duhom Svetim (2. Tim. 3:16; 1. Pet. 1:12). Biblija je nepogrešiva reč Božija (Priče 8:8). Biblija je jedino Bogom utvrđeno pravilo za veru i praksu (Dela 17:11). Pošto crkvena tradicija ne nosi ni jedno od ovih obeležja, ništa ne može biti toliko apsurdno kao zamisao da Bibliju treba tumačiti crkvenom tradicijom. Naime, crkvenu tradiciju treba tumačiti Pismom, pritom, treba zadržati sve ono što Pismo kao najviši i jedini autoritet potvrđuje, ali i odbaciti sve ono što je u sukobu s jedinim izvorom Božije istine, Svetim pismom.

2. Tačka drugog argumenta:

Praksa traženja molitvene pomoći od svetaca je pravoverna jer je potvrđuje i crkveni otac Origen: „Argumentujući snagu zastupničke molitve mučenika, Origen produbljuje i artikuliše 'ovo verovanje da Crkva na nebu svojim molitvama pomaže Crkvi na zemlji'” (str. 106).
Naš odgovor na Origenovo verovanje, i pozivanje na Origenovo verovanje, biće uopšten, kratak i jasan. U spisima svetih otaca ima izuzetno ortodoksnih, mudrih i nadahnutih tumačenja različitih odeljaka Svetoga pisma. Ali njihova pisanja prestaju da budu osnova za nauku crkve onoga trenutka kada počnu da uče suprotno Svetom pismu. Nad Biblijom „nema sudije, učitelja, arbitra. Svi moraju jednostavno biti svedoci, učenici, bez obzira da li je to papa, Luter ili Avgustin, ili neki anđeo s neba”, „ni razum, ni filozofija, ni iskustvo, ni crkveni koncili ne mogu biti autoritet nad Biblijom, nego se svi moraju prikloniti Svetom pismu. I niko od njih ne sme dozvoliti da se Sveto pismo tumači protivno njegovom jednostavnom značenju” (Luter).[4]

Prof. dr Dimitrije Popadić je kao dokazna sredstva za potvrđivanje spomenutog verovanja koristio opšteprihvaćenost u ranohrišćanskoj crkvi, crkvenu tradiciju i učenje crkvenog oca Origena. Zašto Popadić kao dokaz za potvrđivanje ovog verovanja nije upotrebio neki tekst iz Svetoga pisma? Odgovor je jednostavan: zato što nije mogao da ga pronađe u Svetom pismu. Naime, ne postoji ni jedan odeljak u Svetom pismu koji uči da hrišćani treba da se mole upokojenim svecima. U praksi molitvenog zastupanja telesno živih članova crkve za telesno žive članove crkve ne postoji ništa što ukazuje na verovanje da živi treba da se mole i mrtvima. Iz činjenice o nepostojanju dokaza o ovom verovanju u Svetom pismu, proizilazi očigledan zaključak: ovo verovanje nije pravoverno i teološki ispravno, nego naknadni fenomen koji je neosnovano pridodat.

KOME HRIŠĆANI TREBA DA SE MOLE

Starozavetno učenje o objektu vernikove molitve

Najstariji biblijski zapis o molitvi, koji se nalazi u knjizi Postanja, pokazuje kome su se molili prvi ljudi, i kome svi ljudi treba da se mole: „I Situ se rodi sin, kojemu nadede ime Enos. Tada se poče prizivati ime Gospodnje” (Post. 4:26).
Zbog pada u greh ženi su zadate mnoge muke u trudnoći i na porođaju. Postala je i potčinjena svome mužu. Celu zemlju je zahvatilo prokletstvo. Trnje i korov su nalazili na svakom koraku. Jeli su hleb u znoju svoga lica. Umesto večnosti i neraspadljivosti tela otpočelo je vraćanje u prah. Stara zmija otrovala je srce prvog sina i prolivena je prva ljudska krv na zemlji. Ubica je postao prokleti begunac i lutalica; a jedan od njegovih potomaka pohvalio se s ponosom da je gori od Kaina sedamdeset puta (Post. 4:24). Adam i Eva, i njihov treći sin Sit koga im je Gospod dao umesto Avelja, suočili su se sa zastrašujućim posledicama svoga pada. Došli su do vrlo bolnog otkrića, da dobro ne živi u njima. Počela ih je pogađati svesnost o sopstvenom nevaljalstvu i izgubljenosti. Svako sećanje na savršena Božija dobra koja su izgubili padom dolivalo je ulje na vatru njihove nesreće. Iz duše koja je izgarana plamenom nesnosnog nezadovoljstva prolomio se krik krajnje ljudske bede: „Ja nesrećni čovek! ko će me izbaviti od tela smrti ove?” (Rim. 7:24). Osećanje nesreće i izgubljenosti stvorilo je u njima želju da budu izbavljeni i da traže onoga čije lice su zaklonili svojim gresima, da traže onoga „u kome leži sve njihovo dobro, kojeg su lišeni i koje im nedostaje”. Tada podstaknuti ovim trnom u mesu, i Duhom koji je govorio njihovim srcima: „Svako koji prizove ime Gospodnje spašće se” (Joil 2:32), „tada se poče prizivati ime Gospodnje” (Post. 4:26). Ni jednome od njih nije došlo na um da se mole anđelima ili umrlom pravedniku Avelju. Pošto su videli da premudrost, pravda, svetost i izbavljenje, i sve što im treba, dolazi od Boga a ne od stvorenja, počeli su svoje molitve upućivati imenu Gospodnjem, i nijednom drugom imenu.
Najveći i najpoznatiji Božiji ljudi koje je Sveti Duh uvrstio među heroje vere nisu se molili nikom drugom osim Bogu.
O Avramu, ocu Izrailja, piše da je u jednoj nevolji uputio molitvu onome kome se uvek molio otkako je izašao iz Ura Haldejskoga: „Avram se pomoli Bogu” (Post. 20:17).
Čovek preko kojeg je Bog izveo Izrailj iz ropstva, dao Izrailju šator od sastanka, nebesku nauku u obliku pet knjiga i ploče sa zapovestima, od kojih prva kaže: „Nemoj imati drugih bogova uza me … nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj” (Izl. 20:3, 5), ovaj čovek, s kojim je Gospod govorio „licem k licu kao što govori čovek s prijateljem svojim” (Izl. 33:11), nije imao drugih bogova osim jedinoga Boga, samo se njemu klanjao i molio i njemu jedinome služio.
Božiji čovek Samuilo je predstavljen kao „jedan od onih koji prizivahu ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši” (Ps. 99:6).
Od sto trinaest molitava koje sadrži knjiga Psalama, ni jedna nije upućena anđelu ili nekom svecu. Sve su upućene Bogu.
O bogougodnom čoveku, kome je Bog rekao: „Danilo, mili čoveče!”, piše: „A Danilo … padaše na kolena svoja tri puta na dan i moljaše se i hvalu davaše Bogu svojemu kao što činjaše pre” (Dan. 6:10).
Ovi primeri predstavljaju siže starozavetnog učenja o ovoj temi.

Novozavetno učenje o objektu vernikove molitve

(a) Oče naš molitva i drugi primeri

U Evanđelju po Mateju nalazimo jedan od prvih novozavetnih zapisa o molitvi, koji je namenjen da služi kao glavni model prema kojem će se upravljati molitve svih novozavetnih vernika. Oče naš molitva je temelj na kome se grade sve molitve svetih. Ako je teološki ispravno da vernici treba da se mole i umrlim svecima, Gospod Isus nikako ne bi propustio da u temelj molitava svetih  ugradi i ovaj pravoverni element. Međutim, u uzor molitvi Gospod Isus uči svoje učenike da svoje molitve upute samo jednoj osobi: „Ovako dakle molite se vi: Oče naš koji si na nebesima” (Mt. 6:9).
Pošto su se svi mnogobožački narodi molili bogovima koji ne mogu pomoći (Is. 45:20), nasuprot ovoj paganskoj tradiciji i praksi, učenje Gospoda Isusa kao i celokupno starozavetno učenje, veoma jasno ističe izuzetno važnu istinu da hrišćani treba da se mole isključivo jedinom istinitom Bogu. Na primer, kada je Gospod Isus naložio svojim učenicima da se mole, jer je žetve mnogo a poslanika malo, rekao je da onaj kome treba da se mole nije niko drugi do sam Gospodar od žetve: „Molite se dakle gospodaru od žetve” (Mt. 9:38). U razgovoru na Jakovljevom bunaru Hristos kaže ženi Samarjanki: „Ali ide vreme, i već je nastalo, kad će se pravi bogomoljci moliti Ocu duhom i istinom, jer Otac hoće takve bogomoljce. Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole” (Jv. 4:23–24). Kome će se moliti pravi bogomoljci? Čitamo: Pravi bogomoljci će se moliti Ocu. Na Maslinskoj gori, kada se približio čas Isusovog stradanja, i čas kada će sotona prorešetati njegove učenike kao pšenicu, Gospod nije rekao učenicima: molite se Bogu i anđelima i svima svetima, nego je rekao: „Molite se Bogu da ne padnete u napast” (Lk. 22:40). U nauci Gospoda našega Isusa Hrista – kada govori o tome kome izabrani treba da se mole – osim Boga Oca, nema svetaca, nema mučenika, nema duhovnih zaslužnika, nema ispovednika i asketa, nema anđela. Prema tome, jedini kome treba da se mole oni koji su se obratili Bogu od idola jeste živi i istiniti Bog (1. Sol. 1:10). Drugi neka se mole kome god hoće, ali pravi bogomoljci će se moliti Bogu, i nikom drugom, jer on hoće takve bogomoljce.

(b) Isus kao primer

Sin čovečiji je bio dosledan sopstvenoj nauci, i prvi je živeo po pravilu koje je sam postavio. On je primer u kome leži najveće svedočanstvo novozavetnog učenja o molitvi. Isus je slika nevidljivoga Boga i odsjaj celokupne njegove volje. U ogledalu njegovog života najjasnije sagledavamo istinu kome sveti treba da se mole. Pošto je učio „kako se treba svagda moliti Bogu”, sam se molio samo Bogu, i nikom drugom: „A on odlažaše u pustinju i moljaše se Bogu” (Lk. 5:16).
Isus je jednom proveo celu noć u molitvi. Kome se Isus molio čitave noći? Evanđelist Luka kaže: „Onih dana izađe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu” (Lk. 6:12).
Kada je došao čas da pređe iz ovoga sveta Ocu, ušavši u selo koje se zove Getsimanija, rekao je svojim učenicima: „Sedite tu dok ja idem tamo da se pomolim Bogu. I pade na svoje lice moleći se i govoreći: Oče moj” (Mt. 26:36, 39).
Kada su ga razapeli i kada se molio na krstu, neki od onih koji su stajali ispod krsta pomislili su da zove starozavetnog sveca. Očigledno je da su bili pod uticajem grčko-rimske religije, čiji su se podanici molili umrlim herojima, koji su nakon svoje smrti postali bogovi. „A neki od onih što stajahu onde čuvši to govorahu: ovaj zove Iliju (Mt. 27:47). Ali Isus se nije molio Iliji, nego „povika Isus iz sveg glasa govoreći: Bože moj! Bože moj!” (Mt. 27:46). Sve njegove molitve, kao i njegova poslednja molitva pre vaskrsenja, bile su upućene Bogu Ocu.

(c) Rana crkva kao primer

Učenje da se treba moliti samo Bogu jeste temelj na kome je i rana crkva bila nazidana. Rana crkva je uredila svoj život i praksu u skladu sa ovom voljom Božijom. Sve molitve rane crkve koje se nalaze u novozavetnim spisima, izuzev molitava koje izlaže crkvena tradicija, upućene su, nikom drugom, osim jedinom Bogu. Ako nađete u Novom zavetu deset molitava koje je rana crkva uputila svecima, ili ne, ako nađete u Novom zavetu samo jednu molitvu koju je rana crkva uputila nekom upokojenom svecu, neću odbaciti verovanje da se telesno živi, osim Bogu, mole i telesno mrtvima.

Međutim, prema biblijskom učenju, jedini koji je dostojan da primi i usliši molitve svetih, jeste onaj što sedi na prestolu, kome se klanja svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i u moru. I jedini koji je dostojan da bude posrednik između Boga i ljudi, i da iznese zlatne čaše pune tamjana, koje su molitve svetih, u stan svetinje Gospodnje na nebo, jeste onaj koji se zaklao i iskupio nas Bogu krvlju svojom od svakoga kolena i jezika i naroda i plemena.

KO SE MOLI ZA HRIŠĆANE

Tačnije, ko se sa neba moli za hrišćane?

Odbrana pravoslavnog verovanja

Popadić kaže: „Svi hrišćani – i oni koji su telesno živi i oni koji su telesno mrtvi imaju međusobno duhovno zajedništvo koje se, između ostalog, izražava i u slobodi traženja pomoći u molitvi jedni za druge. Jer, ako je teološki ispravno da pripadnici vidljive Crkve mole jedni za druge, zašto ne bi bilo ortodoksno da se zastupnička pomoć u molitvi zatraži i od pripadnika 'nevidljive' Crkve u smislu njenih umrlih ili mučenički ubijenih članova. Mučenici i drugi duhovni zaslužnici kao što su ispovednici i askete imaju stratešku ulogu u zastupničkim molitvama”.
Da bi argumentovao ovo verovanje, on citira crkvenog oca Origena, koji kaže sledeće: „Crkva na nebu svojim molitvama pomaže Crkvi na zemlji. Ne samo da se Veliki Sveštenik Hristos moli sa onima koji se istinski mole, već se mole i anđeli koji se u nebu raduju nad jednim grešnikom koji se kaje, više nego nad devedeset pravednika kojima pokajanje nije potrebno; a isto tako mole se i duše upokojenih svetaca. Verujem da su reči svetitelja koji se mole ispunjene velikom snagom. Jer, duhovni uvidi koje poseduju duše svetih ljudi, koji se mole, poput strele, znanjem, razumom i verom, ranjavaju, potčinjavaju i uništavaju duhove koji se protive Bogu i koji nas žele uloviti u ropstvo greha” (str. 105–106).

Odgovor na odbranu ovog verovanja

U odbrani ovog verovanja nije upotrebljen nijedan očigledan dokaz iz Svetoga pisma. Razlog tome je što u Svetom pismu ne postoji ni jedan odeljak koji govori da anđeli i crkva na nebu svojim molitvama pomažu crkvi na zemlji. Ovo verovanje je lišeno najvažnije osnove, bez koje ne može biti priznato kao pravoverno. Jer „nema ispravne vere ako nije na Bibliji zasnovana”.
Ljude koji misle da je ovo verovanje pravoverno nije moguće uveriti u suprotno ukoliko ne žele da slede jasnu nauku Svetoga pisma.

Biblijsko učenje o zastupniku hrišćana

Ko se sa neba moli za hrišćane na zemlji?
Sveto pismo nam otvara nebo i omogućuje nam da posredstvom nekoliko novozavetnih teleskopa, postavljenih na različitim mestima, jasno vidimo zastupnika koji se na nebu moli za nas.
Kroz teleskop u poslanici Rimljanima, koji je apostol Pavle postavio na bedemu sigurnosti spasenja, vidimo Hrista Isusa kao jedinog zastupnika koji se moli za nas. Apostol Pavle pita: „Ko će osuditi? Zar Hristos Isus, koji umre, pa još i vaskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas?” (Rim. 8:34). Ova istina treba da bude izvor utehe i ohrabrenja svakome koji veruje. Hristos Isus je s desne strane Bogu, i moli za nas. Hristos moli za nas. Bogočovek se zauzima za nas. Svemogući i savršeni Božiji sin posreduje za nas. Ima li još neko koji se pored njega moli za nas? Niko. Ovaj teleskop ne otkriva nikog drugog osim njega samog.
Kroz teleskop u poslanici Jevrejima, koji je postavljen na osnovama o prvosveštenstvu, osim jednog posrednika između Boga i ljudi, čoveka Hrista Isusa, koji se moli za nas, ne vidimo nikog drugog. Pisac poslanice Jevrejima kaže o njemu: „Za to i može zauvek spasti one koji kroz njega dolaze k Bogu, kad svagda živi da se može moliti za njih” (Jev. 7:25). Prvosveštenik Hristos se moli za one koje je zauvek spasao, za one koji kroz njega dolaze Bogu. Pisac ne kaže: „Ne samo da se prvosveštenik Hristos moli za njih, već se mole i anđeli, a isto tako se mole i duše upokojenih svetaca”. Pisac kaže da se prvosveštenik sam moli za njih.
Kroz treći teleskop u 1. Jovanovoj poslanici, koji je apostol Jovan namenio onima koji sagreše, vidimo samo jednog zastupnika: „Ako ko sagreši, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Hrista pravednika” (1. Jv. 2:1). U tekstu ne stoji: „Imamo zastupnike kod Oca”. Nego: „Imamo zastupnika”, što govori o jednome. A jedan i jedini zastupnik kod Oca je Isus Hristos pravednik.
Služba molitelja, prvosveštenika, posrednika i zastupnika, koji se kod Oca moli za nas, ne pripada ni anđelima ni svecima, već jedinom Isusu Hristu.

Zašto je molitvena služba na nebu svojstvena samo Hristu

Služba zastupanja, posredovanja i molitvenog zauzimanja za svete koji su na svetu spada u područje prvosvešteničke službe koja se vrši u nebeskoj svetinji. Prema poslanici Jevrejima, Hristos sam „služi u Svetilištu, u pravom Šatoru koji je podigao Gospod, a ne čovek” (Jev. 8:2). Zašto je, dakle, prvosveštenička služba – koja u sebi sadrži i službu molitvenog zastupanja – svojstvena isključivo Hristu? Pisac poslanice Jevrejima otkriva da je onaj, koji će biti služitelj u nerukotvorenoj Svetinji, trebalo da ima specifične odlike, vrline i sposobnosti koje su, prema nebeskom merilu, neophodne za ovu službu. Bog je utvrdio standard koji je određivao kakav treba da bude služetelj u Svetinji. Samo onaj koji ispuni postavljeni standard može da zauzme mesto služitelja kod Oca koji će se moliti za Božiji narod na zemlji. Pisac kaže: „Jer takav nama trebaše poglavar sveštenički” (Jev. 7:26). Kakav? Kakav nam je bio potreban poglavar sveštenički? Kakve je osobine i vrednosti trebalo da poseduje onaj kome će na osnovu tih osobina i vrednosti biti data moć da postane poglavar sveštenički? Sveti pisac iznosi čitav niz kvalifikacija:
Prva grupa kvalifikacija: „Svet, bezgrešan, čist, koji je odvojen od grešnika i viši od nebesa” (Jev. 7:26).
Druga kvalifikacija: Da prinese samoga sebe za grehe naroda. „Koji nema svakodnevnu potrebu, kao prvosveštenici, da prinosi žrtve prvo za svoje sopstvene grehe a zatim za grehe naroda; jer je on to učinio jednom zasvagda kada je prineo samoga sebe” (Jev. 7:27). Upravo zato što je pretrpeo, pošto je pretrpeo, „Bog ga je proglasio za Prvosveštenika po redu Melhisedekovom” (Jev. 5:10).
Treća kvalifikacija: Doveka savršen. „Zakon, naime, postavlja slabe ljude za prvosveštenike, a reč zakletve, date posle zakona, Sina koji je doveka savršen” (Jev. 7:28).
Četvrta kvalifikacija: Večan: „Nemajući ni početka danima ni svršetka životu” (Jev. 7:3). U razdoblju Staroga zaveta bilo je mnogo sveštenika. „Ta služba je prelazila u druge ruke zbog smrti samih sveštenika”: „I onih sveštenika bilo je mnogo, jer ih je smrt sprečavala da ostanu” (Jev. 7:23). Za razliku od prvosveštenika u zemaljskoj svetinji, prvosvešteniku u nebeskoj svetinji je određeno neprolazno sveštenstvo. Da bi mogao da ima neprolazno sveštenstvo, on je sam morao da bude neprolazan i večan. „Ovaj pak ima neprolazno sveštenstvo zato što on ostaje do veka” (Jev. 7:24).
Peta kvalifikacija: Da bude Bogočovek (1. Tim. 2:5).
Šesta kvalifikacija: Da bude car. Car i sveštenik do veka po redu Melhisedekovu (Jev. 7:17). Melhisedek je tip prvosveštenika. Pisac kaže: „Upodobljen Sinu Božijem” (Jev. 7:3). Pisac objašnjava da Melhisedekovo „ime prevedeno znači prvo: kralj pravednosti, a zatim i Salimski kralj to jest kralj mira (Jev. 7:2). Budući da Melhisedek predstavlja nekoga koji će biti postavljen za sveštenika po njegovom redu, onda to znači da će sveštenik po redu Melhisedekovom biti i kralj pravednosti i kralj mira.
Pisac poslanice Jevrejima zaključuje: „Takav prvosveštenik nam je bio potreban” (Jev. 7:26). „U ovome što je rečeno glavna stvar je: imamo takvoga prvosveštenika koji je seo s desne strane prestola veličanstva na nebesima, koji služi u Svetilištu, u pravom Šatoru” (Jev. 8:1–2).
Ko je dostojan da sedne na tron prvosveštenika i zauzme tako slavan i silan položaj? Možemo da kažemo kao i Jovan o zapečaćenoj knjizi: „I niko ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom, nije mogao” (Otk. 5:3).
Pošto se pokazalo da samo Hristos ima tražene kvalifikacije i da je samo on ispunio postavljene uslove, samo on je i postao služitelj svetinje i kao prvosveštenik jedini moli za nas.

Sveti Duh kao molitveni zastupnik

Pored prvosveštenika postoji još neko ko se iz nevidljive duhovne dimenzije moli za nas. Apostol Pavle kaže da je to Sveti Duh: „A tako i Duh pomaže nam u našim slabostima: jer ne znamo za šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh moli se za nas uzdisanjem neiskazanim. A onaj što ispituje srca zna šta je misao Duha, jer po volji Božijoj moli se za svete” (Rim. 8:26–27). Sveti Duh se po Božijoj volji moli za svete, i to uzdisajima koji se ne mogu iskazati.
Apostol Pavle podseća vernike iz Korinta gde se nalazi svetilište ovog drugog molitvenog zastupnika: „Ili ne znate da su tela vaša hram Svetoga Duha koji živi u vama, koga imate od Boga, i niste više svoji” (1. Kor. 6:19). Ovaj neiskazani dar je ispunjenje obećanja koje je Gospod Isus dao svojim učenicima uoči svoje smrti. Rekao je: „I ja ću moliti Oca, pa će vam dati drugog pomagača-utešitelja da bude sa vama doveka” (Jv. 14:16). „Neću vas ostaviti sirotne”, tešio ih je Isus. (Jv. 14:18). I samo što je otišao prvi pomagač i utešitelj, Bog im je poslao drugog pomagača i utešitelja, koji je po suštini i karakteru isti kao i prvi. On će im pomagati i tešiti ih, učiti ih, upućivati ih na svaku istinu, proslavljati Hrista među njima, i moliti se za njih kao što je to činio Hristos dok je bio telom među njima.
U svetlu ovoga, kada govorimo o zastupničkim molitvama iz duhovne dimenzije, Sveti Duh je pored Božijeg sina jedini molitveni zastupnik za svete, ali ne u ulozi prvosveštenika na nebu, nego kao zamenik Isusa Hrista na zemlji, koji nevidljivo prebiva u Božijoj crkvi.

Nasuprot učenju Pravoslavne i Katoličke crkve koje potvrđuje i širi prof. dr Dimitrije Popadić, siže naše veroispovesti o ovoj temi ovako glasi: Samo se prvosveštenik Hristos na nebu moli za nas. Verujemo da su reči prvosveštenika koji se moli za nas ispunjene velikom snagom. Jer, duhovni uvidi koje poseduje prvosveštenik, koji se moli, poput strele, sveznanjem, neizmernim razumom i savršenom verom, ranjava, potčinjava i uništava duhove koji se protive Bogu i koji nas žele uloviti u greh. Pošto prvosveštenik živi doveka i ima neprolazno sveštenstvo, njegove molitve neprestano spasavaju one koji kroz njega dolaze Bogu. Ako ko zgreši prvosveštenik i naš zastupnik koga imamo kod Oca, Isus Hristos pravednik, očišća grehe naše, i ne samo naše nego i grehe celoga sveta (1. Jv. 2:1–2).

Kao što je na nebu samo jedan kome se mole sveti, isto tako je samo jedan na nebu koji se moli za svete.


[1] William Gurnall: Hrišćanin u kompletnom naoružanju, 2. deo, Aranđelovac, 2005, str. 23.
[2] Norman L. Geisler: Nepogrešivost Biblije, Peć, Novi Sad, 1992, str. 431.
[3] Ep. Nikolaj D. Velimirović: Vera svetih, katihizis istočne Pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, str. 24.
[4] Norman L. Geisler: Nepogrešivost Biblije, Peć, Novi Sad, 1992, str. 427, 431–432.

Нема коментара:

Постави коментар