Укупно приказа странице

субота, 9. октобар 2010.

DOVRŠENOST SVETOGA PISMA



DA LI JE SVETO PISMO DOVRŠENO              

Pravoslavno verovanje o ovom pitanju

Dimitrije Popadić iznosi izjave koje prikazuju glavne crte pravoslavnog verovanja o ovom pitanju. Prvo, on kaže da se crkvena tradicija „treba svesrdno poštovati, negovati kao dinamičan nastavak Božijeg otkrivenja” (str. 114). Dalje, Popadić izjavljuje da je Bog odredio svetog Savu za jedan poseban zadatak: „Verujem da je Bog u svome Proviđenju označio svog čoveka za svoj zadatak u svom vremenu” (str. 118). O kakvom je Božijem zadatku reč? Popadić objašnjava da se ovde radi o zadatku uvođenja ili dodavanja instituta krsne slave evanđelju. Međutim, ne samo da je Bog odabrao svetog Savu za uvođenje krsne slave u evanđelje, nego je odabrao i naročito vreme za „svoj zadatak”: „Suvereni Gospodar istorije nije slučajno odabrao vreme uvođenja instituta krsne slave” (str. 118). On koristi izraz uvođenje koji govori o verovanju da su vrata novozavetnog kanona i posle dvanaest vekova još bila otvorena za dodavanje novih instituta, načela i dogmi. Prema ovom verovanju, ona su sve do danas otvorena. Popadić izjavljuje da je dodavanje krsne slave evanđelju bio Božiji zadatak, i da je Bog bio izvorni autor uvođenja, i vremena uvođenja: „Kairos (Božije vreme) krsne slave se toliko nameće da ga je neizbežno prepoznati” (str. 119). Pored ovih izjava Popadić navodi Vasilijevo shvatanje koje opravdava negovanje crkvenog predanja kao nastavka Svetoga pisma: „Nepravilno je prigovarati Crkvi da ona drži neke stvari koje nisu zapisane u Pismu, jer i sam Apostol hvali one koji drže predanje (1. Kor. 11:2) i naređuje da se drži ono što je predano, bilo pismeno, bilo usmeno (1. Sol. 2:15). Isto važi i na sudu: ako neko nema pisane dokaze, može da privede svedoke”. „Ovaj kanon sumira Vasilijevo shvatanje biblijsko-bogoslovske opravdanosti negovanja crkvenog predanja” (str. 108), kaže Popadić.
Pojmovi kao što su „nastavak Božijeg otkrivenja”, „uvođenje (dodavanje) krsne slave”, „privođenje svedoka”, otkrivaju načelo verovanja pravoslavne i katoličke crkve, koje kaže da poslednje reči Svetoga pisma ne označavaju dovršenost Pisma, nego nastaviće se. Drugim rečima, poslednje reči Svetoga pisma nisu ključ koji zaključava kanon od šezdeset i šest knjiga Biblije. Sveto pismo još nije dovršeno. Suvereni gospodar istorije ostavio je prostor za kontekstualizaciju, preinačenja i dodavanja evanđelju, a u svome proviđenju označio je i svoje ljude za ovaj zadatak u svom vremenu. Takozvani sveci nastavljaju da  privode nove svedoke, nastavljaju da uvode nove elemente, nastavljaju da primaju nove objave koje su na istom nivou sa Svetim pismom, i da ga dopunjuju, „sa ciljem da se STVARNOST bolje spozna” (str. 45).
         
DOVRŠENOST SVETOGA PISMA

Imamo dokaze koji proizilaze iz opštepoznatih istina Biblije, na osnovu kojih se može bez mnogo obrazlaganja zaključiti da poslednje reči Biblije ne znače „nastaviće se”, nego da je Biblija dovršena. Navešćemo samo dva dokaza.

Prvi dokaz: poslednji redovi knjige Otkrivenja

Poslednji redovi poslednje knjige Svetoga pisma ovako glase: „Jer svedočim svakome koji čuje reči proroštva knjige ove; ako ko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; i ako ko oduzme od reči knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov deo od knjige života, i od grada svetoga, i od onoga što je napisano u knjizi ovoj” (Otk. 22:18,19).
Autor Svetoga pisma i suvereni gospodar istorije odredio je da poslednje reči knjige Otkrivenja budu ključ kojim će zaključati kanon Svetoga pisma. Bog je u svome proviđenju označio i svog čoveka za svoj zadatak u svom vremenu. Ovo vreme je bilo Božiji kairos. Apostol Jovan je u pravom istorijskom trenutku napravio zadnje pokrete pera. Poslednji redovi knjige Otkrivenja proglašavaju dovršenost Svetoga pisma. Upozorenje da će na onoga ko doda ovoj knjizi Bog navaliti zla napisana u njoj i da će od onoga ko oduzme nešto od ove knjige Bog zauvek oduzeti blagoslove večnoga života, jasno kazuje da nema dodavanja Bibliji i oduzimanja od nje, i da, prema tome, Bog nikako nije mogao biti autor uvođenja instituta krsne slave, ili dodavanja bilo kakvih drugih instituta ili dogmi.

(a) Nema dodavanja

„Ništa ne dodaj rečima njegovim” (Priče 30:6). Reči „ništa ne dodaj” predstavljaju obeležje dovršenosti. Na primer, kada je Gospod Isus, stradajući za grehe sveta, primio poslednji udarac za poslednji greh, uzviknuo je: „Svršeno je!” Time je objavio: nema dodavanja! Nije ostao ni jedan udarac koji treba da se primi, nije ostala ni jedna kap koja treba da se doda mome stradanju. „Dovršeno je!”
Takođe, kada se radi o celokupnom delu spasenja, Gospod Isus kaže: „Posao završih koji si mi dao da radim” (Jv. 17:4). Izraz završih govori o istoj stvari. Isus je uradio sve što je trebalo da se uradi, ispunio je sve što je trebalo da se ispuni, završio je ceo posao. Dovršio je delo spasenja koje mu je Otac dao da izvrši. Nije ostalo ništa što je trebalo da se doda.
Kada je na četvrtasti naprsnik koji je prvosveštenik trebalo da nosi na grudima stavljen poslednji dvanaesti dragi kamen na kome je bilo urezano poslednje dvanaesto ime sinova Izrailjevih, tada je drago kamenje bilo optočeno zlatom. Naprsniku se ni jedan dragi kamen više nije mogao dodati. Zašto? Zato što je bio optočen zlatom, a time i dovršen.
Tako je i sa Pismom. Kada je apostol Jovan na naprsnik Svetoga pisma ugradio poslednji dragi kamen na koji je urezao poslednje reči Pisma, tada je drago kamenje Božijih reči optočio zlatom nepromenljivosti i dovršenosti. Nije ostavio mesto ni za jedan dodatak. Na posebnom poslednjem kamenu urezao je reči iz kojih proizilazi jasna zapovest: „Ništa ne dodaj rečima njegovim”. Prema tome, zbirci biblijskih knjiga ništa ne treba da se doda; razlog je i više nego jasan – jer je dovršena.
„Braćo, ljudskim jezikom govorim: ni punovažno čovekovo zaveštanje niko ne poništava niti mu šta dodaje” (Gal. 3:15), a kamoli punovažnom božanskom zaveštanju – Svetom pismu.

(b) Nema oduzimanja

Pismo je kao najlepši mozaik, hiljade i hiljade dragih kamenčića reči Božije sačinjava jedinstvenu i savršenu celinu. „Ne može mu se ništa dodati niti se od toga može šta oduzeti” (Prop. 3:14). Objava „niti se od toga može šta oduzeti” ukazuje na savršenstvo, besprekornost, nepogrešivost i dovršenost Svetoga pisma. Kada se delo dovrši, tada je dovršeno i nema šta više da mu se dodaje ili oduzima.
Biblija je dovršena. Zapovest „ništa ne dodajte, niti oduzimajte” prožima celu Bibliju i odnosi se na sve biblijske knjige. Jedan od Božijih ljudi je rekao: „Budući da su teme knjige Otkrivenja utkane svuda u celoj Bibliji, ovaj stih osuđuje bilo kakvo prekrajanje Božije reči”.[1] Ovo je ključ koji zatvara kanon Biblije.
Posle knjige Otkrivenja nema objavljivanja novih istina od Boga. Sve što je Bog smatrao da treba da kaže čoveku rekao je u šezdeset i šest knjiga Biblije. Tu je sva Božija istina koju je Božiji savet odredio i utvrdio za potpuno i dovoljno pravilo po svim pitanjima vere i ponašanja. Bog nije izostavio da pokaže ni jednu od istina koje su potrebne za život i pobožnost. „Jer vam sve kazah što čuh od Oca svojega” (Jv. 15:15). Kada je Bog sve kazao, uzeo je pečat i otisnuo ga na poslednjoj stranici svoje knjige. Na otisku stoje ove reči: „Ako ko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj. I ako ko oduzme od reči knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov deo od knjige života, i od grada svetoga, i od onoga što je napisano u knjizi ovoj”. Zatim je Gospod Isus uzeo pero i potpisao se ispod ovog pečata: „Govori onaj koji svedoči ovo: da, doći ću skoro! Amin”, posle čega je apostol Jovan Duhom odgovorio: „Da, dođi Gospode Isuse. Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa svima vama. Amin”.
Svako ko hoće da vidi može da vidi da se ovde ne radi o otvaranju novog poglavlja božanskog otkrivenja, nego o završetku božanskog otkrivenja – Svetog pisma.

Drugi dokaz: paralela između Postanja i Otkrivenja

Paralela između knjige Postanja i knjige Otkrivenja sledeći je dokaz dovršenosti Svetoga pisma. Upoređivanjem dveju knjiga jasno se vidi da je Postanje knjiga početka a Otkrivenje knjiga završetka.
1.
a. U knjizi Postanja, u prvom i drugom poglavlju, opisano je stvaranje neba i zemlje: „U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post. 1:1).
b. Knjiga Otkrivenja pak opisuje uništenje neba i zemlje: „Prvo nebo i prva zemlja prođoše”, i stvaranje novog neba i nove zemlje: „I videh nebo novo i zemlju novu” (Otk. 21:1).
2.
a. Postanje opisuje početak sotonine vladavine na zemlji (Post. 3:1–7).
b. Otkrivenje opisuje kraj sotonine vladavine na zemlji: „I đavo koji ih varaše bi bačen u jezero ognjeno i sumporno” (Otk. 20:10).
3.
a. Postanje prikazuje dolazak greha na svet (Post. 3:1–7).
b. Otkrivenje prikazuje ukidanje greha i posledica greha: „I Bog će obrisati svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više, jer prvo prođe” (Otk. 21:4).
4.
a. Knjiga Postanja opisuje izricanje prokletstva nad stvorenjem: „Zemlja da je prokleta zbog tebe” (Post. 3:17).
b. Knjiga Otkrivenja opisuje ukidanje prokletstva: „I više neće biti nikakvog prokletstva” (Otk. 22:3).
5.
a. Postanje prikazuje proterivanje čoveka iz Edenskog vrta (Post. 3:24).
b. Otkrivenje prikazuje ponovo primanje čoveka u raj: „I narodi će hodati u njegovoj svetlosti” (Otk. 21:24).
6.
a. Knjiga Postanja prikazuje venčanje prvog Adama: „I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu” (Post. 2:22).
b. Knjiga Otkrivenja prikazuje venčanje drugog Adama: „Da se radujemo i veselimo, i da damo slavu njemu; jer dođe svadba Jagnjetova, i žena njegova pripremila se” (Otk. 19:7). Aliluja!
Knjiga Postanja opisuje početak, a knjiga Otkrivenja završetak. Knjiga Postanja je uvod, knjiga Otkrivenja je zaključak. Knjiga Postanja je početak Svetoga pisma, knjiga Otkrivenja je kraj Svetoga pisma.

Suvereni autor Svetoga pisma je posvedočio svakome i upozorio svakoga ko sluša proročke reči ove knjige da ništa ne doda, niti nešto oduzme od reči ove knjige, zato što je on sam doneo nepromenljivu odluku da ništa ne doda, niti nešto oduzme od knjige koju je napisao preko svojih svetih ljudi. Pismo koje je napisao je dovršeno i nepromenljivo. Reči koje je uneo u Pismo su bez ikakvog nedostatka i suviška, dovršene su; one su kao pobodeni kolci: utvrđene su svemogućom silom neizmernog razuma i večno nepomerive. Propovednik kaže: „Reči su mudrih ljudi kao žalci i kao klinovi zabijeni; reči onih koji ih složiše dao je jedan pastir” (Prop. 12:11).
Ako im ko dometne nešto, ili pak, ako im ko oduzme nešto, na toga će Bog navaliti zla napisana u ovoj knjizi i oduzeti njegov deo od drveta života i od grada svetoga, jer se usudio da poništi punopravni testament koji je sačinila najviša i neizmerna Mudrost.
Alfa i Omega je označio Alfu Pisma i Omegu Pisma. Prvi i Poslednji je odredio prvu stranicu Pisma i poslednju stranicu Pisma. Početak i Svršetak je započeo pisanje Pisma i dovršio je pisanje Pisma: ono traje do veka, ne može mu se ništa dodati niti se od toga može šta oduzeti; Bog je to tako uredio da bi ga se bojao čovek (Prop. 3:14).


[1] William Macdonald: Komentar Novoga zaveta, treći svezak, Kološanima – Otkrivenje, Zagreb, 2001, str. 422.

Нема коментара:

Постави коментар